https://vimeo.com/16294714
prica o snijegu- Zdenko Basic
Priča o Snijegu/Snow Story, Zdenko Bašić, Lutka film, 2005, ALU
Sinopsis:Film govori o transformacijama u prirodi, o prijelazu vode u led i snijega, odnosno zime u proljeće, ali i glavnog lika u filmu – bića koje shvaća da je svojom smrću postalo anđeo.
Vivek ide daleko, Smiljana Čoh, 2004
Lirski je ispričana priča o odrastanju dječaka Viveka
http://www.cohillustration.com/index.php
Vivek ide daleko
Go – not
knowing where;
Living – not
knowing what;
The path is long,
the way unknown;
hero knows how to
arrive there by himself alone.
(G.I.Gurdjieff)
LIKOVI
Noa je deda koji stoji na lađi, usred mora, sam. Ništa ne radi, samo je
miran. On je na početku i na kraju. Osim imena, lađe i vode, nema drugih
sličnosti sa Noom iz Starog zavjeta. Noa stoji mirno i kad je oluja.
Njegova komplementarnost je Vivek, mali dečko koji ide daleko.
MOTIVI
Na početku nema ničega. Drveće raste polako. (Kad pada kiša, po šumi hoda
pEs.)
Krug, na jednoj strani Noa, a na drugoj Vivek. Kao da se ne mogu sresti jer
su jedan drugom nasuprot. Godišnja doba, dan i noć, vrijeme. Ali to može
biti i ogledalo u kojem se Vivek ogleda i vidi sebe kakav još nije.
SADRŽAJ
Na početku vidimo Viveka kako sjedi na lađi, na vodi u maminom trbuhu. A i
ona je nekad bila mala.
Noa i Vivek kližu, plešu i skaču, Noa vozi Viveka na sanjkama.
Bila je zima, a kad se Vivek probudio, proljeće. Noe nema. Vivek ga traži.
Vivek čeka, a pada noć.
Traži ga cijeli život. Raste i mijenja se.
Na kraju vidi svoj odraz u vodi i shvati da je on Noa i da je sebe tražio.
IDEJA
Spajanje početka s krajem. U sredini početak traži svoj kraj.
Vrijeme i tko sam na početku, a tko na kraju?
Morao je ići daleko da bi došao do vode i vidio sebe. A mislio je da će tamo
naći nekog drugog Nou.
Misli da nekog traži, a zapravo se ima blizu cijelo vrijeme.
Voda – život
Kao sunce i mjesec
*svaka prolazna situacija je prikazana u kvadratu, a kad Vivek traži, hoda
po krugu.
Vivek razmišlja:
‘Čudno je biti tu, jučer je bila zima i igrali smo se na snijegu, a sad je
proljeće i ne znam, možda sam samo sanjao.
Sad je sve šareno i toplo je. Ne znam kud trebam ići, ali ovaj san je
stvarniji od svega što sam doživio. Idem daleko, on bi morao biti tamo.
Išao sam, dugo sam išao i činilo mi se da je sve isto kao na početku. A ja
sam rastao, a da toga nisam bio svjestan. Jer sam sebe nikada nisam vidio. I
sve je išlo polako i nisam se u mislima vraćao na početak. A nekad ovog
drveća nije bilo, i ono je nekad bilo nevidIjivo maleno. Ne znam gdje je
početak, više nisam siguran.
Palo je sve sa drveća i sve puno zIatnih boja, a drveće je postajalo sve
ljepše. Pa sam mogao vidjeti da pije nebo i daje ga zemlji da ga čuva.
Uskoro su nestale boje.
Već sam bio velik kad sam došao do mora.
Dugo mi je trebalo da ga nađem.
Onda sam se prvi puta vidio. Bio sam sanjao i tražio samog sebe. To me
probudilo.
Pao je snijeg. Opet.’
Lule, Neven Mihajlović Cvjetinjanin, kombinirana tehnika, 2004
